petak, 27. svibnja 2016.

Raglan džemper!

Humbolt Raglan od Alexandra Virgiel je bio jedan od mnogobrojnih na mojoj listi čekanja. A evo gotov je, i to relativno brzo. 
Prvi put sam radila džemper na ovaj način, raglan ali pleten odozdo na način da se prvo plete tijelo džempera i rukavi odvojeno. Zatim se spoje i nastavi plesti u krug radeći smanjivanje za raglan. Moram priznati da sam bila zbunjena i nekoliko puta sam parala po nekoliko redova ispravljajući greške koje sam pravila stalno. Ali nisam odustajala.

Veoma sam zadovoljna sa rezultatom a naročito mi se sviđa dio oko vrata koji tako lijepo stoji kao i centralna čipkana mustra. 
Jeste da sam radila u crnoj boji pa nije toliko uočljiva ali ipak je važno da odlično stoji. Još jedan uspješan projekat!
Uputstvo možete pronaći na stranici Ravelry. Ja sam koristila Perlitu i igle 3,75 cm, a radila sam najmanju veličinu. 


ponedjeljak, 9. svibnja 2016.

Bobovac 2016

Ima nešto u Bobovcu što nas svake godine vraća na njegove zidine. Neki čudno prijatan osjećaj koji nas obuzme svaki put kada od Sutjeske krenemo ka mjestu na kojemu su nekada kraljevi živjeli.

Za mene je ovo bio treći planinarski pohod u organizaciji PD Bobovac Kakanj. I prva dva održana 2014. i 2015. godine su bila puna novih otkrića i taman sam mislila nemam šta novo vidjeti. Međutim, svaki povratak na Bobovac otkriva nešto novo. 

Ove godine su svi učesnici krenuli ponovo iz Kraljeve Sutjeske, ali smo se na livadi preko koje se ide ka Bukovici i šadrvanima odvojili. Većina je otišla stazom uz rijeku Bukovicu koja je lakša a oni nešto iskusniji i željni novih otkirća su se uputili dužom stazom preko Hrida, Kopljara pa stazom ispod sela Dragovići uz rijeku Bukovicu do Bobovca.

Prvi prolazak tom stazom me oduševio i neki detalji poput marke u obliku srca i ljiljana su samo dodali posebnu notu oduševljenja. Ali trenutak kada smo stigli na vidikovac sa koga se pruža divan pogled na dolinu je bio neopisivo zadovoljstvo.




Do vidikovca staza ide kroz šumu i ima poprilično penjanja, dok od ove tačke do Kopljara je i dalje kroz šumu ali relativno ravniji teren. I na Kopljarima ljepota i pogled koji se želi duže zadržati ali Bobovac nas je čekao. Mogli smo primjetiti da je grupa koja je krenula lakšom stazom već stigla na odredište. Međutim mi smo imali još mnogo pješaćenja.









Počeli smo se spuštati ka dolini rijeke. A tek onda smo uživali u predivnim pejzažima i žuborenju rijeke. Iznad nas se nalazilo selo Dragovići. Dan je bio sunčan i jako topao te je prisustvo rijeke baš prijalo. Na mjestu na kojem smo prešli rijeku, prije sela, voda je jako čista te smo nadopunili zalihe za piće. Međutim, poslije smo uz korito nailazili na mjesta sa velikom količinom smeća.






I onda Bobovac. Uvijek nekako poseban, ne samo izgledom nego osjećajem koji stavara u čovjeku. Moram da napomenem da nakon što sam pročitala knjigu Jasmina Imamovića "Molim te, zapiši", u kojoj opisuje život na Bobovcu u vremenu srednjovjekovne Bosne lakše mogu da zamislim i dočaram sebi u glavi kako je to tada izgledalo. I kada sam tu, na Bobovcu, sada mogu da vidim slike ljudi koji se kreću po tim zidinama.










Poslije ručka, kafe i ljenškarenja na suncu bilo je vrijeme za povratak u Kraljevu Sutjesku. Vratili smo se  stazom uz rijeku, kojom je druga grupa i došla, odmorili se na šadrvanima i zatvorili kružnu turu. 




















Dekupaž rješenje!

Nekada se desi da vam nikako ne ide ono što počnete. Kada sam planirala kako uraditi ovu tablu (poslužavnik), htjela sam da bude veoma jednostavna, čisto da probam jer mi je to bila prva. Ofarbala sam je bijelom bojom i trebala sam još zalijepiti motiv salavetice te obojiti rubove i napraviti ih malo shabby pomoću šmirgl (brusnog) papira. To je bio plan.

Nabavila sam salaveticu sa motivom koji mi se sviđa, ofarbala sam tablu u bijelo i kada sam počela da lijepim nastali su problemi. Pošto se radi o većem motivu nisam nikako uspijevala da fino zalijepim. Sve je izgledalo nekako neuredno. Međutim, spasila me pegla!

Mjesto na koje sam trebala zalijepiti motiv sam premazala drvofiksom razrjeđenim sa sasvim malo vode. Zatim sam to osušila fenom. Iskruženi motiv salavetice sam pozicionirala i preko papira za pečenje zalijepila peglom. Toplota pegle je otopila ljepilo a salavetica se zalijepila ravnomjerno, bez gužvanja i kidanja. Nisam mogla da vjerujem kako dobro izgleda a tako kratko traje postupak jer sam se prethodno pravo namučila.

Kada sam završila i prelakirala to izgleda ovako. Znam da je jednostavno ali baš je po mome ukusu.