srijeda, 26. kolovoza 2015.

Retro midi suknja - ponovo

Postoji neko posebno zadovoljstvo kada čovjek na sebi nosi nešto što je njegovih ruku djelo. I čini mi se da to i drugi primijete. Tako sam, razmišljajući šta obući na svadbu na koju sam bila pozvana, odlučila kupiti materijal i sama sašiti suknju.
Kako nemam dovoljno iskustva u tome, nisam previše očekivala i imala sam rezervni plan. Ali kad sam završila suknju bila sam prezadovoljna.
Materijal koji sam kupila je sa cvjetnim uzorkom, a odlučila sam se za vintage kroj, suknju sa faltnama. Jednostavan kroj, ali cvjetni uzorak sve nadopunjuje i svakako je odličan za ljetne outfite.


Kupila sam 2 m materijala ali mi je dosta ostalo i neiskorišteno. Pored platna i pribora za šivanje, ono što je potrebno jeste odgovarajući konac, rajfešlus i komad flizelina. Nisam dodala postavu jer obično koristim odvojenu.
Prvo sam izrezala dva pravougaonika. Za širinu je potrebno otprilike 1 m a dužina je po želji. Ja sam htjela da bude ispod koljena, midi dužina pa sam rezala na 70 cm (ukupno sa porubom i šavovima). Ono što i jeste bitno kod krojenja ovakve suknje da odredite dužinu koju želite, pri tome mjereći od mjesta gdje želite da vam bude pojas. Naravno ostavljate po 5 cm za šavove (1,5 cm) i porub (3,5 cm). I zatim je potrebno da se izmjerite u struku. Mjerite pravi pojas, na to dodajete po 1,5 cm za šavove i 4 cm za preklop na koji ćete prišiti dugmad. (Dobro je uvijek ostaviti i više, jer se poslije može odrediti tačno koliko treba.) Važno je ne zaboraviti prepustiti centimetre za šavove i porub.


Na slici se vide skrojeni svi dijelovi, pravougaonici okrenuti licem u lice, pojas i dio po dimenzijama isti kao i pojas od flizelina da bi pojas ljepše stajao. Naravno flizelin je potrebno zalijepiti za pojas.


Slijedeći korak jeste pravljenje faltni. Sve zavisi kakve faltne želimo. Ja sam radila tako da sam prvo našla sredinu, označila je postavljanjem iglice i zatim u jednakim razmacima, po 6,5 cm postavljala iglice. Potom iglice za obje strane centralne pomjerim do sredine. Na isti način pravim faltne sa obje strane.


 Kako izgleda kada su napravljene faltne vidimo na slijedećoj slici. To isto ponovimo i na drugom pravougaoniku. Faltne ne moraju baš striktno da budu jednake, ono što želimo da dobijemo jeste širina koja odgovara polovini mjere našeg struka, plus 1,5 cm za šavove sa obje strane.


Faltne možemo i prošiti na širini 1 cm da ih osiguramo. Zatim je potrebno da sašijemo pravougaonike po dužini, znači spojimo ih i prišijemo rajfešlus. Nakon toga dodajemo pojas. Nisam napomenula da pri krojenju pojasa širinu sami određujemo, opet vodeći računa da ostavimo cm za šavove. 


Pojas prvo pripremimo tako što presavijamo po 1,5 cm sa obje strane po dužini i pritisnemo peglom. Isto to uradimo i po širini. Zatim presavijamo na pola i opet pritisnemo peglom. Tako, kada spajamo sa suknjom šavovi su već skriveni. Napravimo rupice za dugmad. Ja sam dugmad prišila tako da se kopčaju "unutra" i ne vide se što izgleda puno ljepše.
Ostaje još da se uradi porub i obrade krajevi. Naravno, uvijek bolje i profesionalnije izgleda kad se raspeglaju šavovi.







četvrtak, 13. kolovoza 2015.

Priroda je fakultet za nepismene - selo Drijen

Bilo je to u osnovnoj školi. Bila sam član ekološke sekcije i sa nastavnicom smo otišli na pošumljavanje, ili bolje rečeno sadnju nekih grmova i ruža u gradu. Taj dan mi je ostao u sjećanju zbog jedne rečenice, koju sigurno neću zaboraviti cijelog života. 
Trebalo je dati izjavu za lokalnu televiziju i iako nisam oduševljena pristala sam jer niko drugi nije htio. Naravno ne bih ni ja, ali nastavnica je bila tako uporna i puna oduševljenja i samo mi je ponavljala da kažem: " PRIRODA JE FAKULTET ZA NEPISMENE."
I iako nijedno pitanje nije bilo formulisano na taj način da odgovorim ovom rečenicom, morala sam je izgovoriti pred kamerom, onako nepovezano. Poslije sam se naravno smijala sa prijateljicama tome. Prošlo je mnogo godina od tada ali tu rečenicu još pamtim.
Moram priznati da tada nisam baš razumjela potpuno smisao te rečenice, ali sada svaki dan proveden u prirodi me podsjeti na tu rečenicu.
Nekada nam je jednostavno potrebno da provedemo neko vrijeme u prirodi, u tišini i zelenilu da bismo osigurali svoj unutrašnji mir. A odlična stvar je kada sve to možemo naći u neposrednoj blizini. 
Predivni pejzaži, čist vazduh, ugodna tišina isprekidana tek zvucima ptica i vjetra, prava seoska idila je ono što se može doživjeti u selu Drijen.


Do sela smo došli automobilom, za otprilike dvadeset minuta. Put je čitavom dužinom asfaltiran s tim da je na nekim mjestima oštećen. Iz grada se do Drijena može doći preko Tršća, malo duži put, ili preko Hausovića, Kamena  i Donjeg Banjevca kojim smo mi išli.

Na samom ulasku u selo sreli smo ljude koji su radili oko svojih vikendica, i uputili su nas na lokaciju "borova", desno skretanje prije mekteba.


Mogli smo primijetiti da se formiralo pravo vikend naselje sa prelijepo uređenim vikendicama. Smjestili smo se na ulazu u četinarsku šumu, udišući čist vazduh cijeli dan. Kažu da je nekada bio plan da se tu gradi bolnica za plućne bolesnike upravo zahvaljujući dobrim uvjetima. A čist zrak svakako dobro utiče na cjelokupni organizam pa i na raspoloženje. Poslije sam čula od komšinice da joj je šetnja u tom području pomogla i rješavanju problema sa štitnom žlijezdom. Lokalitet je jako bogat bjelogoričnim ali i crnogoričnim vrstama.





Staza sa šetanje ima sasvim dovoljno. Žao mi je što ovaj put nisam prošetala kroz samo selo. Vidjela sam da ima mnogo starih kuća, koje me uvijek oduševe svaka na svoj način, i slijedeći put to sigurno neću propustiti. Prema preliminarnim rezultatima sa posljednjeg popisa stanovništva 2013. godine selo broji oko 27 domaćinstava sa oko 96 osoba, dok je ukupan broj stanova 59.


Pored mira i tišine ono što mene najviše fascinira su divni pogledi. Tako sjedeći u ovom divnom kutku na drvenoj klupi čovjek tačno može da se bolje odmori nego na nekom luksuznom mjestu. A kad kažem tišina, ne mislim na apsolutnu nego onu tišinu koju priroda priređuje. Sigurna sam da me zaljubljenici u prirodu potpuno razumiju. 
Na kraju, sa svim zagađenjima koja nas okružuju, ovo će nam i postati luksuz u rodnom gradu.

 

Jedino što me razočaralo jeste divlja deponija koja se vidno širi, hrpa smeća bačenog pored puta, koju sam vidjela kad smo se vraćali. Iskreno se nadam da će ljudi koji rade takve stvari ubrzo doći pameti.